Povijest:

Povijest Ribnika seže sve od doba Rimljana, kada je upravo Ribnik bio središte onoga dijela naše domovine koji stanovništvo naziva Brajcima. To nas ime podsjeća na stari narod Brajaca, koji je za vrijeme Rimljana živio u ovim predjelima. Najstariji gospodari grada Ribnika bili su gorički knezovi, koji su kasnije nazvani Babonići. Krajem 13. i početkom 14. stoljeća ribničkim krajem vladaju knezovi Oto, Radoslav i Ivan Babonić, kojima 1300. godine kralj Karlo Roberto, prigodom svoje krunidbe u Zagrebu, potvrđuje posjed Hrvatske od granica Kranjske pa sve do Bosne te od Save do Gvozda.

U početku su Babonići oduševljeni pristaše kralja Karla, ali uskoro ih lukavi Mlečani namame na svoju stranu. Babonići su se pobunili, te kralj svrgne Ivana Babonića s banske časti, a novi ban Mikac Prodanić zauzme sve njegove gradove oko Kupe i Save, koji postaju krunskim dobrima pod banovom upravom. Tako je došao i Ribnik pod upravu bana Mikca. Mikac, kao i njegovi sinovi Stjepan, Akuš, Ladislav, Lorand i Nikola, bili su vjerni pristaše Karlova nasljednika kralja Ljudevita. Stoga kralj Ljudevit daruje Stjepanu grad Harkanj u Ugarskoj (županija baranjska), a Akušu grad Ribnik i pravo carine na Kupi.

Kad je Akuš 1382. godine išao u vojni pohod u Dalmaciju, zapisao je 12. rujna pred zagrebačkim kaptolom svoje gradove Harkanj i Ribnik. Tako je njegova žena Jelena mogla gradom Harkanjem raspolagati po volji, a u Ribnik može doći uživati dok god živi. Po njezinoj smrti gradovi su trebali prijeći u nasljeđe sina Mikca. Tako je i bilo, ali Mikac je poslije majčine smrti prodao Ribnik 4. kolovoza 1394. godine Nikoli Frankopanu, krčkom i senjskom knezu, za 9600 zlatnih dukata. Nikola je odmah isplatio Mikcu kupljeno dobro, a Mikac se obvezao štititi ga u mirnom posjedu kupljenoga grada pod kaznom od 20 tisuća dukata. Tom kupnjom Ribnik je došao u ruke moćne porodice Frankopana, koja ga zadržaše gotovo dva stoljeća.

Nikola Frankopan postao je uskoro najmoćnijom osobom u Hrvatskoj, osobito kad je kupio od kralja Sigismunda grad Ozalj te primio u zalog gradove Bihać, Ripač, Rmanj, Čoku, Lapac, Knin, Vrliku, Ostrvicu i Skradin. Otkad je Nikola kupio Ozalj, počeli su ribnički i ozaljski podanici uskraćivati zagrebačkom kaptolu dužnu desetinu. Zbog toga se 1410. godine kaptol potužio kralju, a sljedeće godine naložio je u Ozlju knez Nikola svim svojim podanicima da plaćaju kaptolu desetinu. Ipak to nije pomoglo, jer se sve do 1416. godine tužio kaptol na ribničke i ozaljske podanike zbog uskraćivanja dužne desetine. Napokon su se ipak pokorili, te nastavili podavati desetinu.

Poslije smrti kneza Nikole Frankopana, podijelili su njegovi sinovi Bartol, Stjepan, Nikola, Dujmo, Martin, Sigismund i Ivan te Gjuro sin Hanža, među sobom sva obiteljska imanja. Na toj diobi, koja je 12. lipnja 1449. obavljena u Modrušu, najstariji brat Nikola dobio je gradove Ribnik, Ozalj, Grižane te dio Senja i Krka. Poslije njegove smrti Ribnik je došao u ruke brata mu Stjepana. Stjepanu i sinu mu Bernardinu potvrdio je kralj Matija 1481. godine posjed gradova Modruša, Tržca, Vitunja, Plasa, Ključa, Hreljina, Grobnika, Vinodola, Drivenika, Ozlja, Dubovca, Zvečaja i Ribnika. Uskoro umire knez Stjepan, ostavivši sinu jedincu, Bernardinu, Ribnik i ostale gradove.

Iako je Bernardin Frankopan bio jedini baštinik očevih imanja, ipak je i knez Hanž Frankopan imao neka prava na tim imanjima. Tako je Hanž 1496. godine Ambrozu Arbanasu od Bosiljeva darovao imanje Žakanje u ribničkom kotaru. Bernardin Frankopan bio je moćan čovjek svojeg doba i doživio je veliku starost. Nadživio je svoje sinove Ferdinanda i Krstu, a velik imetak pripao je njegovim unucima Stjepanu i Katarini, djeci Ferdinanda. Kako oni kao baštinici nisu bili punoljetni, dobili su skrbnike, koji se nisu baš najbolje brinuli za Stjepanov odgoj. Glavni upravitelj njihove djedovine bio je Juraj Gušić, koji je kao čovjek bio veoma lakouman, što nije moglo najbolje djelovati na Stjepana, koji je postao također lakouman i nasilan čovjek. Već 1541. godine navalio je Stjepan, po nagovoru Gušića, na kaptolsko imanje Petrovinu, koju do temelja opustoši.

Stjepan Frankopan, nazivan Ozaljski, nije imao djece, te je sklopio ugovor 1544. godine sa šurjakom Nikolom Zrinskim, mužom sestre Katarine. Time su ugovorili zajednicu svojih dobara i zamjenjivo nasljedstvo u slučaju da koja strana umre bez potomstva. U tom su se ugovoru redom nabrajala svakojaka imanja i gradovi Frankopana i Zrinskoga, a ukupno ih je bilo 42. Kao glavni motiv ovog ugovora navode da će u zajednici lakše odolijevati napadu Turaka.

U to je doba kotar ribnički mnogo trpio od susjeda Vuka Frankopana Tržačkoga, koji je većinom boravio u Bosiljevu i Černomlju u Kranjskoj, osobito zbog uskoka, koje je Vuk naselio po svojim imanjima i dozvoljavao im nanošenje velikog nasilja ribničkim podanicima. Stoga se 1546. godine Stjepan Frankopan potužio štajerskim staležima da od Vuka više trpe nego od turskog zuluma.

Oko 1553. godine oženio se Stjepan Frankopan Katom, kćeri kranjskoga baruna Ivana Josipa od Egcka i Hungerspaha. Miraz koji mu je donijela osigurao joj je 1553. godine ribničko imanje, dozvolivši joj da može u slučaju ako Stjepan prije nje umre držati Ribnik sve dotle dok zakoniti baštinici ne isplate njezin novac. Još 1550. godine podijelio je Stjepan svoja imanja sa sestrom Katarinom, predavši joj Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin, dok Ribnik i ostale gradove zadrži sebi i svom potomstvu. Kako je bio veliki nasilnik, Stjepan je počinio veliko nasilje na Ladislavu i Krstu Kerečenju te Krstu i Ivi Vragoviću. Stoga je od bana Petra Erdöda osuđen na smrt i gubitak svih dobara. Po banovu nalogu obišli su godine 1558. izaslanici Stjepan Šćitarevački i prebendar Stjepan od Dubrave sva Stjepanova imanja da ih zaplijene. Zanimljivo je to što pljenidbeni zapisnik govori o Ribniku. Govori da je grad zidan, a u samom trgovištu (oppidum) stoji drvena kapela Sv. Nedjelje, kojoj pripada desetina od ribničkih građana. Pred gradom je vrelo koje služi cijelom trgovištu. Tu se nalazi mitnica na cesti, koja vodi u Kranjsku, i nosi pet forinti godišnjeg dohotka. Najčudnovatije je što govori da nema ribnjaka, od kojega svakako Ribnik nosi svoje ime, a isto tako da nema ni voćnjaka. Pod gradskim nasipom stajao je tada mlin, koji je mogao mljeti samo za kiše. U trgovištu bilo je tada 6 napučenih i 29 pustih selišta. Ribničke zemlje graničile su u Modruš Potoku sa zemljama Novoga grada, tj. s općinskim šumama i pašnjacima, što ih je uživalo 15 selišta u plemenitim (gornjim) Stativama, koja su pripadale Novom gradu. Zapljena je provedena samo na papiru, jer je Frankopan ipak sve zadržao, plativši Kerečenjima i Vragovićima 2.000 forinti, koje je posudio od svoga tasta, a i sinovi njegove sestre Juraj, Nikola i Krsto Zrinski pomogli su mu novcem u toj nevolji.

Poslije smrti sestre Kate 1562. godine iskazao je Stjepan zahvalnost svojim nećacima. Potvrdio im je gradove, koje je prije predao njihovoj majci, te im dozvolio da zajedno s njim vladaju i ostalim njegovim gradovima, koji su im poslije njegove smrti trebali pripasti. U tom se ugovoru i darovnici poimence navode sva pristajališta grada Ribnika i to: trgovište Ribnik, Novaki, Griče, Modrušpotok, Artinići, Jelkovići, Kunići, Paka, Pravutina, Zaluka, Brihovo, Jurovo, Brod, Bukovac, Žakanje, Kohanji Vrh, Breznik, Ober Klarića (Obrh), Goli Vrh i Stranica.

Sve neprilike nisu opametile Stjepana, već je dao svojim ljudima da 1564. godine navale na grad Barilović, svojinu plemića Gašpara Barilovića. Zbog tog nasilja I575. godine opet je osuđen od bana Jurja Draškovića i Gašpara Alapića na smrt i gubitak imanja. Uhvatio ga je i podban Ladislav Bukovački kod Krsta Mrnjavčića u Brezovici, kad je k ovomu došao u pohode. Jadnik bi bio tada zaglavio da ga nisu nećaci Nikola i Juraj Zrinski iskupili, plativši Bariloviću 12.000 forinti. Za to im je iz zahvalnosti darovao i odstupio grad Ribnik i ostala svoja imanja na vječna vremena, moleći ih samo da ga do smrti hrane. Već sljedeće godine naredio je kralj Maksimilijan II. zagrebačkomu kaptolu da Zrinske uvede u posjed darovanih i kupljenih Stjepanovih imanja. Kaptol ih uvede iste godine, a kao svjedoci kod uvođenja u Ribnik prisustvovali su susjedi Martin Oršić od Slavetića, Franjo Izačić od Dola, Franjo Klinčić od Zelnice, Ivo Spišić od Blatnice, Vuk Dragač od Pleternice, Bernardo Klinčić od Griča i Ivo Jarčić od Osečnice.

Godine 1577. umire Stjepan, te je po svojoj želji sahranjen u crkvi BDM na Smolči kod Ozlja (Svetice). Sa Stjepanom izumire loza ozaljskih Frankopana. Još 1572. godine, na sam Veliki četvrtak, načinio je Stjepan Frankopan oporuku u Novigradu na Dobri, kojom je oporučio "sve svoje gospodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika, toliko pri moru, koliko i ovde na Hrvatih" svojim nećacima "smožnoj i zveličenoj gospodi Jurju, Krištofu i Mikloušu knezem Zrinskim". Odmah poslije Stjepanove smrti počeo je kralj Rudolfo II. tražiti njegova ispražnjena imanja, naredivši Zrinskima da moraju ta imanja predati kruni. Taj zahtjev ostao je neispunjen, jer su Zrinski imali dovoljno dokaza za svaki pravni naslov po kojem su bili ovlašteni držati Stjepanova imanja. I s rođenim sestrama imali su rasprave zbog ujakovih dobara. Tada su se pobunili i knezovi Gašpar, Nikola i Juraj Frankopan Tržački, tražeći Stjepanova imanja. Parnica s njima trajala je sve do 1580. godine, kad im je Zrinski nagodbom odstupio gradove Novigrad, Zvečaj, Lukovdol (Severin) i Novi na moru. Ovu nagodbu potvrdio je i kraljev namjesnik u Ugarskoj, biskup jegarski Radec, a zagrebački kaptol uveo je Zrinske 1581. godine u posjed Ribnika i ostalih Stjepanovih gradova. Zbog nekih razmirica sa svojim sestrama uvedeni su ponovno i napokon 1588. godine u posjed gradova svojega ujaka.

Iako su knezovi Zrinski Frankopanima Tržačkim još 1580. godine odstupili neke gradove, time ipak nije parnica bila dovršena, jer su knezovi Tržački svakom prilikom činili štetu u ribničkom kotaru. Osobito su stradali Prilišćani kao najbliži susjedi Novoga grada i Bosiljeva. Zbog ovih graničnih prepirki i šteta došlo je do ponovljenih parnica, koje su trajale sve dok se nije Petar Zrinski zaručio s Katom, kćeri Vuka Frankopana Tržačkoga, 1641. godine.

Još oko devedesetih godina 16. stoljeća založio je Juraj Zrinski grad Ribnik sa 72 i pol selišta Andriji Tadioloviću. Ribnik i još neka imanja otkupila je Jurjeva žena Sofija Stumberg, te ih je darovala sinu Nikoli Zrinskomu. Poslije Jurjeve smrti 1603. godine udovica Sofija zadržala je grad Ribnik, a poslije 1605. godine došao je Ribnik u ruke najstarijeg Jurjeva sina.

Kad je umro Nikola Zrinski 1625. godine, njegova udovica predala je sva imanja šurjaku Jurju. Glavnim upraviteljem ribničkih dobara sad je bio Nikola Milovac, kojega je imenovao još Juraj Zrinski. Ovaj je svoju vlast vršio u najširem smislu, dok nisu braća Zrinski preuzeli imanja u svoje ruke. Godine 1640. Petar i Nikola podijelili su svoja imanja, tako da je, među ostalima, Petar dobio i grad Ribnik, gdje je često boravio i pisao mnoga pisma. Iste godine, 1649., Petar Zrinski darovao je svome "virnome sluzi" knezu Ivi Jurju Affelteru imanje Vrvišće kod Ribnika te mlin na Kupi, a godine 1651. Gašparu Colariću imanje Šimunvrh (Šimunac), također blizu Ribnika. Poslije smrti brata, bana Nikole, Petar je primio 1665. godine i njegovu polovicu imanja u najam te tako postaje gospodarom svekolikoga obiteljskog imetka.

Poslije zrinsko-frankopanske bune 1670. godine Ribnik je zaplijenjen i zaposjednut od strane karlovačke vojske. Nemilo su karlovački zapovjednici plijenili u Ribniku te sve odvukli što sebi, a što opet u karlovačke magazine, tako da pljenidbena komisija u Ribniku upravitelja Ivana Zdenčaja nije našla gotovo ništa. Jedva da je Ribnik bio zaplijenjen kad je molio grof Ernesto Paradeiser kralja da mu za dugove, koje je imao Petar Zrinski prema njemu, daruje grad Ribnik. No, ipak ga nije dobio, jer je polovica svih zaplijenjenih dobara dodijeljena udovici Nikole Zrinskoga Sofiji Löbl i njezinu sinu Adamu. U Ribniku su tada dijelom komore upravljali Ivan Kanižar, kasnije Juraj Kukuljević, a dijelom Adama Zrinskoga Ivan Hržić. Adam Zrinski imao je mnogo neprilika sa susjednim viničkim vlastelinima Purgstallima, koji su svojatali neke ribničke zemlje. On je u Ribniku malo boravio te je svojemu službeniku Stjepanu Siliju 1683. godine založio imanje Žakanje. Pošto je Adam Zrinski 19. kolovoza 1691. godine pao kod Slankamena ne ostavivši iza sebe djece, udovica Marija Katarina Lamberg odrekla se 1692. godine svakog prava na imanja Zrinskih u korist kraljevske komore.

Navale Turaka na Ribnik i njegovu okolicu bile su veoma česte. Iako nam izvori malo napominju turske navale na sam Ribnik, ipak su obilni podaci o navalama na susjedne krajeve, Metliku u Kranjskoj, Novigrad i ondašnje predjele. Već 1408. godine provalili su veći turski odredi do Metlike, koju su opljačkali, a 1431. godine otuda su odvukli mnogo roblja. Godine 1469. opljačkali su Turci ponovno grad Metliku, te opet 1491. i 1492. godine. Mnogo žešće provale Turaka bile su poslije nesretne Krbavske bitke 1493. godine, tijekom šesnaestog stoljeća, a ribnički su kraj vrlo opustošile. Osobito je stradao 1543. godine predio oko Ribnika, kad su Turci prodrli u Kranjsku, poharavši Metliku, Krupu i Semić. Tom zgodom pretrpio je i sam grad Ribnik veliku štetu. U samom trgu ostala su mnoga selišta pusta. Sela na ribničkom području popalili su, a mnogo su stanovnika odveli u sužanjstvo. U selu Brihovu spalili su crkvu Sv. Filipa i Jakova, koja je još 1558. godine stajala bez krova. I poslije nesretne bitke kod Budačkoga 1575. godine poharao je Ferat-paša sve predjele Hrvatske do Metlike, a dvije godine kasnije zauzeli su Turci Metliku te oko 900 ljudi i djece odveli su u roblje. Taj užasan pokolj i haranje osvetili su barem donekle složni hrvatski i kranjski seljaci koji su potukli Turke kod Topolovića. Godine 1578. pojavili su se Turci opet u ribničkom kraju te su stali opsjedati Metliku, zadajući cijeloj okolici mnogo straha i nevolja.

Ne samo da je Ribnik morao podnositi velike nevolje, braneći se sam od turskih napada, već je i u to doba puno doprinosio utvrđivanju tvrđava, čiji je strateški položaj bio veoma važan. Tako su za banovanja biskupa Jurja Draškovića i kneza Frankopana 1567. godine davali Ribnik, Novigrad, Zvečaj i Lipa 150 radnika i 10 podvoza za utvrđivanje grada Tržca. U bansku vojsku davao je knez Stjepan Frankopan na svoj trošak od Ribnika, Zvečaja i Lipe 8 konjanika i 50 strijelaca. Iako se iz svih sila nastojalo zapriječiti neprijatelju put u naše krajeve, ipak su Turci i dalje neprestano navaljivali i u ove predjele.

Kako je gotovo svaki put kad su Turci harali u ovim krajevima trpjela i susjedna Kranjska, Kranjci su nastojali, bojeći se Turaka, barem donekle utvrditi svoje granice. Stoga su 1584. godine podigli utvrde nasuprot Prilišću uzduž Kupe i kod Vinice. Tijekom tih burnih stoljeća Ribnik je bio predstraža susjednoj Kranjskoj. Kad god bi se Turci približavali, pucale su iz Ribnika lumbarde, što je Kranjskoj naviještalo njihov dolazak. Dolazak Turaka vrlo lako bi doznali Zrinski i Frankopani zahvaljujući svojim uhodama. Kao takvi osobito vješti bili su Vlasi, koje je Stjepan Frankopan Ozaljski naselio kraj svoga grada Ogulina. Takve vješte uhode nagrađivao je i sam kralj Ferdinand I., davši im nagradu 1540. godine.

Trgovina, koja je u 15. i početkom 16. stoljeća bila dosta živahna u Ribniku, znatno je oslabjela, pa je gotovo i nestala tijekom ovog nevoljnog stoljeća. Treba još spomenuti da je kroz Ribnik prolazila roba iz Kranjske u Krajinu, prema Lipi, Ogulinu, Zagrebu, Senju i Rijeci. Kako se čini, 17. stoljeće bilo je nešto mirnije. Nema više toliko provala u ribničke krajeve, iako su nekoliko puta Turci opet provalili, ali samo neznatnom silom. Kod daljih vojnih pohoda na Turke sudjelovali su i ribnički podložnici te su se vrlo često hrabro ponijeli. Uz njih su se u krajiškoj vojsci protiv Turaka borili i ostali Pokupci: Metličani, Črnomeljci, Rečičanci i Draganićanci.

Ne samo da su Pokupci u krajiškoj vojsci ratovali protiv Turaka već im je bilo i drago ratovati, osobito onima koji su morali pred turskom silom pobjeći sa svojih starih ognjišta i naseliti se u ovim krajevima. Tako su se Prilišćani i Rozopanjčani vrlo često sjećali Turaka i vraćali im milo za drago. No kad su 1717. godine ratovali protiv Turaka, poginuli su gotovo svi za oružje sposobni muškarci iz Prilišća. Od tog doba nisu više Prilišćani i Rozopanjčani ratovali protiv Turaka. Tijekom osamnaestoga stoljeća nije više bilo turskih navala u ribničke i metličke predjele.

Kad se udovica Adama Zrinskoga odrekla svakoga prava na Zrinska imanja, potpao je i Ribnik pod upravu gradačke komore, koja ga je 1702. godine zajedno s gradom Ozljem za 120.000 forinti daruje grofu Adelmu i Juliju Petacu. Umjesto novca Petaci je odstupio komori svoju djedovinu San Servolo i Caltelnuovo u Istri. Uskoro i Ribnik dođe u ruke samoga Adelma Petaca, kojemu kralj daruje još i Stative, Pišćetke i Rozopanjak. Godine 1723. daruje Petacu ponovno novom darovnicom kralj Karlo III. grad Ribnik na 80 godina. Poslije smrti Adelma Petaca držao je grad Ribnik njegov sin Benvenut Sigismund, koji je bio karlovački general od 1754. do 1763. godine. No Ribnik je za njega bio u veoma lošem stanju. Kako jedno pismo spominje, bio upravo nalik ruševini. Stoga je Benvenut najviše volio živjeti u susjednom gradu Brlogu koji je bio u njegovu vlasništvu. Godine 1740. primljen je Benvenut među hrvatske indigene, a 1769. godine ugarske. Oporukom pisanom u Pogancu (u Kranjskoj) 1777. godine ostavio je Benvenut Ribnik sinu Adelmu, a Brlog kćeri Mariji Ani grofici Keglević. Kad je umro, došlo je između braće do parnice upravo zbog Ribnika, koja je sretno završila nagodbom.

Kad je 1803. godine istekao rok za žalbu, počela je komora tražiti natrag grad Ribnik. Adelmo nije predao Ribnik komori, već se je s njom nagađao i sporio, te je oporukom 1807. godine ostavio ribničko imanje svojoj ženi Ani Zimmermann. No, usred parnice 1809. godine kralj Franjo II. darovao je grad i ribničko imanje zaslužnom graditelju Lujzinske ceste, generalu Filipu barunu Vukasoviću, te naredi zagrebačkom kaptolu, da Vukasovića uvede u posjed. Iste godine pogine Vukasović boreći se protiv silnog Napoleona kod Wagrama, ostavivši iza sebe sina Filipa i udovicu Ivanu groficu Malfaty. Petaci nije popustio, već je nastavio parnicu, koja se završila nagodbom tek poslije njegove smrti 1839. godine.

Poslije smrti Filipa Vukasovića mlađega izumire njegova porodica te je udovica barunica Hermina Vlašić imala sto neprilika s odvjetnikom državne blagajne, dok ovaj 1858. godine nije napustio svoj zahtjev. Uskoro dođe putem kupnje grad u ruke Josipa pl. Gálla, koji je drevni grad lijepo očuvao i popravio.

Preuzeto i obrađeno iz knjige: "Oko Kupe i Korane" Radoslava Lopašića.

Danas se srednjovjekovna luksuzno građena rezidencija Frankopana doima se kao ruina. Posljednjih devedeset godina, otkad su ga Elizabeta i Edward Hahn prodali općini za deset tisuća kruna, dvorac je prepušten milosti i nemilosti države; koristili su ga karlovački generali, poljoprivredna zadruga, općinari, javni bilježnici, kovači, stolari, pekari, nekoliko godina u njemu je bila škola, a onda je poslužio i za stanovanje učitelja i policajaca. Iz državnog proračuna u posljednje tri godine za istraživačke radove te za saniranje krova i mosta utrošeno je tek nešto više od dvjestotinjak tisuća kuna.




Na vrh