Ribnička dolina - "Stari grad Ribnik"

Stari grad Ribnik:

Stari grad Ribnik je izuzetan, jedan od najstarijih i najzanimljivijih gradova. To je "vodni" burg uz važnu trgovačku i stratešku cestu, u maloj podvodnoj dolini, nekoć s dubokim opkopima oko čvrstih zidova, zatrpanim kad više njihova funkcija nije bila potrebna. U zapisniku iz 1558, se navodi da više nema ribnjaka, a da mlin pod gradskim nasipom melje samo za velikih kiša. Samo ime grada kaže: grad okružen ribnjakom za obranu. Karakteristično je za toponimiju svih naših starih gradova na tlu Hrvatske da se obično oslanja na prirodu mjesta, karakteristike okoline, način izgradnje i namjene ili uz ime pojedinca, odnosno plemena. Voda je u Ribniku dopirala do samih zidina, sa svih strana, bez izrazite napadajne strane, neprijatelj nigdje nije imao uporišta kad bi i stigao pod grad.

Iz zračne snimke se može dobro razabrati rub močvare - na granici vodene bare - gdje su se smjestile okolne seljačke kuće i viša vegetacija, a potok što i danas protiče dolinom, zacijelo je nekoć bogatije naplavljivao baruštinu.

Domet srednjovjekovnih ratnih sprava bio je malen, pa su jaki zidovi i duboke grabe dovoljni za obranu. Da je Ribnik pripadao uglavnom vremenu borbe "hladnim" oružjem svjedok su najstarije šišarde-strijelnice - jednostavni duguljasti urezi u zidu, a kasnije je tek prilagođen i vatrenom oružju. Da je imao i neke druge faze prije gotičkog frankopanskog grada, govori njegov nepravilni kružni poligon zidova sa dvije nasuprot postavljene kule različitih stilskih izraza, različite konstrukcije i debljine zidova.

Nepravilan oblik ima svoje potpuno opravdanje na gorovitom visinskom položaju, gdje se oblik burga prilagođuje konfiguraciji tla, ali ne i usred lokve u ravnici. Gradovi dolina su redovito mogli imati i imali su pravilne osnove (često kvadratične), jer je kod njih pristup sa svih strana jednako spriječen vodenom preprekom. Stoga nepravilni kružni oblik grada Ribnika sugerira postojanje nekih prethodnih faza izgradnje kao i postojanje palisada na mjestu današnjih okolnih zidina.

Palisada je vrsta fortifikacije, koja nije izuzetak u našim krajevima, a vuče svoj korijen od ranosrednjovjekovnog slavenskog načina utvrđivanja. Dokaz je u različitim kombinacijama gradnje s pomoću kamena, drveta i nasute zemlje na mnogim gradištima slavenskih zemalja. Postoji, dakle, realna mogućnost da je u svojoj jezgri Ribnik posjedovao najprije kružnu palisadu i romaničku branič-kulu (takav "donjon - keep" nestaje u Europi oko 1200, dok se druga dva tipa utvrđenih feudalnih stanova - burg nepravilnog obrisa i kaštel - protežu dalje u gotiku), da je imao svoju romaničku fazu prije gotičkog cjelovitog grada, pa da je čak možda bio u najstarijoj prošlosti i župski grad iz vremena narodnih vladara.

Masivni ribnički "donjon" tipična je, naime, ranosrednjovjekovna kula bez ulaza u prizemlju i sa rupom za bacanje uznika u podrumsku ćeliju. Po svojoj prilici će buduća istraživanja dokazati da je obrambeno-stambeni objekt: kapi-kula s pokretnim mostom i frankopanskim grbom nas ulazom tek gotički dodatak romaničkoj jezgri.

Ima grad i drugih enigma: tajnih hodnika i prostorija, stražarnica, skloništa, tamnica, osebujnih strijelnica i nedostupnih, zazidanih tragova hodnika, starijih naknadno zatrpanih otvora, pa novijih zbog promjene ratne tehnike. Sudeći po tragovima drvenih greda, odnosno otvora u kojima su ležale (šupljine u zidu), može se rekonstruirati drvena obrambena galerija u najmanju ruku na južnoj strani, a vjerojatno je postojala i na najvišem katu branič-kule, koja je bila nekada mnogo viša nego danas i po predaji mogla se je vidjeti iz Metlike, koja je udaljena oko devet kilometara. U zidu branič-kule postoje tragovi da su debele kamene zidine (više od 3 m) bile povezane u horizontalnom smislu drvenim oblicima na isti način kao i kod mnogih ostalih europskih srednjovjekovnih gradnji, kod kojih su majstori nastojali ukrutiti zid ulaganjem drvenih greda u unutrašnju masu zida. To, uostalom, i nije bio samo srednjovjekovni način, nego potječe iz rimskog doba.

Mnogo se toga može čitati iz zidina ovog rijetkog kulturnog spomenika, ali su promjene životnih potreba i razvoj ratne tehnike donosile sobom stalne dogradnje ili pregradnje, a u novije vrijeme zatrpavanje vodne prepreke i odbacivanje fortifikacijskih elemenata, kojima se nekada žrtvovala udobnost stanovanja. Stoga možemo njegovu povijest sa sigurnošću pratiti tek od kraja 14. stoljeća, a bez zamašnih arheoloških istraživanja sve ono prije toga tek su nedokazane hipoteze.

Potkraj 13. i početkom 14. stoljeća vladali su ribničkom regijom vodički ili gorički knezovi Babonići (Blagaji), posjedovali su tada zemlje od Gvozda do Kupe i Save, te od granice Kranjske do Bosne. Te im zemlje u povodu svoje krunidbe u Zagrebu potvrđuje Karlo Roberto 1300-te da "vladaju njima kao i njihovi preci".

Istodobno su posjednici Ozlja (1280), Samobora (1272), Medvedgrada (1310) i Okića (1322), pa ih logično Lopašić spominje kao vjerojatne graditelje Ribnika, kojega bi, dakle, najstariju jezgru izgradili spomenuti "preci". Bili su najvažnija porodica svog vremena, potjecali od plemena, čije su djedovske zemlje bile u goričkoj župi oko Steničnjaka, južno od Kupe, i čija se plemenska organizacija za vrijeme Arpadovića raspada u procesu feudalizacije.

Imali su razloga da se u području Ribnika učvrste: snažni su im rivali u susjedstvu bili okićki knezovi, Jaroslavu Okićkom imanja dopiru sve do Zagreba (1217), a njegov sin "Iwan, comes de Oclych" je zbog hrabrosti u borbi protiv Tatara dobio dozvolu za izgradnju okićkog blizanca Lipovca, pa je preoteo čak i Samobor Otokaru II. No, isti je Ivan Okićki morao predati Lipovac Radoslavu Baboniću (1283), kojem je Andrija III te godine doznačio "okićke, galaške, petrinjske, vinodolske, želinske, podgorske i samoborske zemlje sa svim gradovima u njima sagrađenim". Radoslavov predak Stjepan Babonić je sa svojim 250 konjanika uz Andriju II sudjelovao u križarskom pohodu "Svetoj zemlji", a njegovi potomci posjedovali su čast bana "čitave Slavonije" gotovo neprekidno od sredine 13. stoljeća do 1323. godine. Te godine tamni njihova zvijezda. Pošto su se priklonili politici Venecije, Karlo Roberto ih je svrgao s banske časti, oduzeo im imanja između Kupe i Save, a novi ban Mikac Prodanić potiskuje ih u Pounje, pa glavna grana porodice 1330, po prvi puta nosi ime po gradu Blagaju na Sani.

Prema dokumentu koji je Lopašić vidio u Budimpešti, Akuš Prodanić je 1382. obdaren gradom Ribnikom. Njegov ga sin Mikac (unuk spomenutog Mikca Prodanića) prodaje Nikoli Frankopanu ("krčkom i senjskom") godine 1394. za golemu hrpu od 9600 zlatnih dukata i otada grad ostaje u rukama Frankopana gotovo dva stoljeća.

Porodica Zrinskih je vlasnik Ribnika od 1576. sve do Zrinsko-Frankopanske bune 1670. (odnosno u Ribniku još stanuje od 1678-1691. Petrov nećak Adama Zrinski do pogibije u borbi s Turcima kod Slankamena).

Prije provala Turaka područje oko Ribnika moralo je biti veoma bogato i privlačno. Postojalo je obilje žitnih polja, te prostrane hrastove i bukove šume, koje su se prostirale po golemim posjedima uz tok Kupe i pružale neiscrpnu građu stoljetnih stabala. Vodeni promet Kupom bio je spojnica sa Savom i Dunavom, a kroz Ribnik je prolazila i važna trgovačka cesta od Kranjske prema Zagrebu, Ogulinu, Rijeci i Senju. Sjaj i bogatstvo feudalaca može se naslutiti i iz rodbinskih veza s knezovima i grofovima okolnih zemalja, katkada i s vladarskim porodicama.

Pošto su Turci u Ribničkom kraju pustošili već u drugoj polovici 15. stoljeća, posebno nakon krbavske bitke, Ribnik postaje važan strateški položaj na cesti za Krajinu, šalje radnike i građevni materijal i za druge utvrde, uzdržava konjanike i strijelce. No, iako susjednu Metliku Turci pale 1431., 1469., 1491. i 1492., pa je osvajaju 1577., sve do 1593., kao da su Turci zaobilazili Ribnik - po svojoj prilici zbog njegove efikasne obrambene moći, a možda je Turke odvraćala i diplomacija Zrinskih - "kada popališe i njegova okolna sela", no gard je, čini se, i tada izdržao kao i niz daljnjih provala sve do mirnijeg 17. stoljeća. Zatim doživljava dekadansu nakon Zrinsko-Frankopanske urote, za uprave karlovačkih generala i kraljevske komore i drugih, dok ga nije u 19. stoljeću popravio i osposobio za svoje svrhe mađarski plemić Gall.

Prema svemu se čini da je stari grad Ribnik prošao svoje najbolje dane za prvog stoljeća frankopanske uprave, kada je po svojoj prilici na postojeću romaničku branič-kulu dozidala "obrambeni palas" i tako povećala obrambenu kulu. O tome svjedoči još i danas frankopanski grb na zagrađenom istočnom ulazu u grad.

Na ovu gradnju s okolnim zidom burg je u toku bremena dodao različite sporedne gradnje za družinu, gospodarske prostore i radionice, te mnoge zanimljive osebujne detalje, od kojih su danas neki nedostupni ili zazidani. Dobio je i zapadnu gotičku obrambenu kulu, peterokutnu, sa šiljkom prema neprijatelju, za koju Lopašić i Lazowski smatraju da je u njoj bila kapela. Budući da svaki "pravi" burg ima svoju kapelu, za gornju pretpostavku govori tipična orijentacija zapad-istok pa kapelu možemo ovdje smjestiti, ako je ne dokažemo na nekom drugom dijelu grada. Prostor kapele je ujedno služio čitanju, pisanju, poetiziranju, tu se je posvećivalo nauci i umjetnosti, a dakako da su u toj kuli mogle biti smještene i male, niske spavaonice. Ribnik je relativno čitav stigao do današnjice, u kraju, koji kao da opet osvaja nekadašnju privlačnost pejzaža i usred populacije, koja opet očituje sklonost njegovoj neprolaznoj ljepoti. To nam daje nade u produženje života ovog zaista rijetkog kulturnog spomenika, koji još za sada ostaje enigma naše burgologije.

Na vrh